Ne koristim istoimeni aparat Canon SX50 HS nego njegovog starijeg brata Canon PoverShot SX 40 HS koji je dosta sličan. Ovaj moj ima kraći zum ide do 840 mm (analogno Leca-formatu), fotografira samo u JPEG-u (nema RAW) i nema mogućnost priključka žičnog okidača. Ovaj fotoaparat koristim najčešće za prvo fotografiranje ptice i kad mi se žuri (npr. ptice su nemirne i postoji opasnost za bijeg), a tek kasnije im pokušam prići i snimiti drugom tehnikom.
Koristim postavke Av, blenda 8, ISO 400, shake-reductin, serijsko okidanje, pa krajnje tele-područje (840 mm). U početku sam imao problem što mi je fotoaparat premali za moju ruku, pa sam češće nesvjeso znao poremetiti postavke koje sam zadao, pa su mi slike ispadale loše. Kako mi se to ne bi dogadjalo pomogao mi je kolega koji je imao isti model, a kasnije je nabavio SX50 kojem i ja težim. On je ove moje postavke memorirao na C2 i C1, namjestivši pritom neka se one vide samo u elektronskom tražilu kao i isključiv rad samo s elektronskim tražilom (postavlke se smo u njemu vide). Tako čim uključim aparat na C2 ili C1 automatski mi se izvlači zoom do krajnje postavke (840 mm), pa ako što nehotice poremetim samo iskljućim aparat, a kad ga ponovo uključim on se vraća na zadane postavke. Položaj C2 koristim za ptice na zemlji, vodi ili na grani, pa je tu mjerenje oštrine za autofokus namješteno na najmanju površinu u središtu, C1 položaj koristim za snimanje ptica u letu pa je uz ostale jednako namještene postavke područje mjerenja oštrine veće. Srerijsko smimanje koristim, jer su ptice inače vrlo živahne, pa kod pojedinačnog snimanja obično kad treba nemaju pravi položaj, imaju glavu okrenutu na krivu stranu i sl., a u seriji se najčešće nadju i upotrebljive slike (što nevalja kasnije izbrišem). Pri serijskom snimanju javlja se problem vezan uz koncepciju aparata. Nakon što se okine prva fotografija aparat u tražilu pokaže sliku, pa ne vidim objekt koji i dalje serijski snimam, nego mi on pokazuje slike koje je snimio, tako dalje slike pucam na "slijepo" i ne vidim u tražilu ono što snimam, kako sam stariji ruka mi nije višen toliko mirna kao nekad, pa mi tako npr. ptica koja bi trebala biti u centru slike poćinje šetati po ekranu (katkad joj odrteržem glavu, noge i sl.), a znam ju i potpuno izgubiti s ekrana i sa slike. Zato uvijek nastojim zauzetii što stabilniji položaj tijela, po moguućjost negdje se nasloniti, a poseno preporučam korištenje monopodnog ili još bolje tronožnog stativa i žičnog okidača (tada fotoaparat nosim sobom već učvrščen na staiv izvučen na optimalnu visinu, postavim ga, na tronožmom smo raširim noge) i snimam. U pravilu prije nego se počnem prikradati ptici (što sporije i izbjegavam nagle pokrerte)dalekozorom pregledam područje (vodenu površinu, obalu, livadu, šumski proplanak, grane drveta i sl.), pa onda odlučim gdje i kako ću joj se približiti. Takodjer koristim za snimanje svaku priliku, bez ozira na to jesam li ptičju vrstu već snimio ili ne, jer "vježba čini majstora", a uvijek je moguće snimiti još bolju sliku.
Druga je tehnika snimanje iz skloništa ili s čeke, to u pravilu daje bolje rezultate, tako se ptici mogu približiti više, ali to traži i više srpljenja, a zna se dogoditi i neka ništa ne dodje pred objektiv, pa se čekalo uzalud. Svojevrsno snimanje iz skloništa je snimanje iz auta (u pravilu s ceste, nipošto ne ulaziti autom u stanište i ne raditi štetu), autom se ptici možete prikrasti puno lakše i bliže (voziti vrlo polako i ne zaustavljati se naglo), jer ptica auto ne osječa kao prijetnju.
Evo nadam se kako Vam ova moja iskustva mogu pomoći.